Zašto klasična homeopatija
Klasična Hahnemanova homeopatija je vrsta homeopatije koju je poučavao njezin osnivač dr. Hahnemann, koji tvrdi da je u određenom trenutku potrebno dati samo jednu remediju pacijentu, i to onu koja je najsličnija bolesti pacijenta. Ovaj proces pronalaženja pravilnog lijeka je vrlo zahtjevan i zahtijeva puno istraživanja od strane liječnika. Ali ako se pronađe pravi lijek, terapijski rezultati su impresivni. Ako se taj jedinstveni lijek ne može pronaći, rezultati koji se mogu očekivati je nikakvo ili blago ublažavanje patološkog stanja. To je vrsta homeopatije koja nije klasična i ne daje rezultat koji je trebao dati ispravan lijek. Često se stoga dogodi da homeopati koji ne znaju koju remediju propisati ili nemaju vremena da slučaj uzmu na ispravan način i da traže i proučavaju lijekove znaju dati tri, četiri pa i do dvadeset lijekova u nadi da je jedan od tih lijekova pravi lijek. Takva homeopatija ne smatra se klasičnim homeopatijom i ne daje rezultate koje daje prava remedija kad se daje pojedinačno.
Homeopatija je terapeutski sustav koji je utemeljio njemački liječnik Samuel Christian F. Hahnemann Meissen, Njemačka 1755. – Pariz, 1843.
Riječ „homeopatija” sastoji se od grčkih riječi „omoios”, što znači „slično”, i „patos”, što znači bolest.
Zakon sličnosti: similia similibus curentur
Ovaj se sustav uglavnom temelji na načelu da se lijek za određenu bolest dobija upotrebom farmaceutskih supstanci koje, kada se primjenjuju na zdrave osobe, proizvode slične simptome kao i bolest koja se želi izliječiti.
Na primjer, dobro je poznato da velebilje (Belladonna) uzrokuje midirijazu, tj. povećanje zjenice oka. U slučaju midirijaze homeopatski liječnik će vjerojatno dati Belladonna, u vrlo razrijeđenoj potenciji, kako bi zjenicu vratio u normalno stanje.
Drugi je primjer digitalis koji se u konvencionalnoj medicini koristio za suzbijanje epizoda paroksizmske ventrikularne tahikardije, međutim, upravo zbog tog djelovanja, koristio se u homeopatiji za liječenje bradikardije, sa slabim pulsom i sklonošću ka nesvjestici, nepravilno disanje, opću iscrpljenost, anoreksiju, sklonost povraćanju, osjetljivost u epigastriju, hladnu kožu, itd. … to može biti simptomatologija koja se ne uklapa samo u bolesti srca već je i dio slike kroničnog poremećaja jetre ili infektivnog hepatitisa ili astmatske krize itd.
To je načelo Hahnemann formulirao u tri latinske riječi
„SIMILIA SIMILIBUS CURENTUR”. Slično se sličnim liječi.
Hahnemann je vjerovao da je to jedan od temeljnih zakona liječenja. Ideju su prvi put spominjali Hipokrat, zatim Paracelsus, a kasnije i drugi.
I dok konvencionalna medicina vjeruje da se mora boriti protiv faktora koje smatra glavnim uzrokom bolesti, homeopatija smatra da mora ojačati obrambeni mehanizam organizma kako bi se on sam mogao boriti s neravnotežom.